Oznaka: mađarska

Naopake bajke europske desnice

7. studenoga 2022. / / 0 Comments

Mađarska, Poljska i Italija tri su velike europske zemlje čiji građani su se na izborima većinski opredijelili za desne stranke i konzervativnu politiku.

Viktor Orban, Mateusz Morawiecki i Giorgia Meloni političari su koji na valu ekonomske krize nude s jedne strane pojednostavljena objašnjenja o uzrocima krize, a onda i jednostavna rješenja u koja, očito, građani ovih zemalja spremno vjeruju.

I to čak ne bi bilo tako neobično opasno da se ne radi o ”naopakim bajkama” u kojima su često ”drugi i drugačiji” glavni negativci, ”nacionalno čista država” jedan od glavnih ciljeva, a ”junacima” je dolazak do cilja ispunjen preprekama čije savladavanje uključuje, primjerice, zabranu abortusa, zabranu ulaska migranata u zemlju, obračun s LGBTQ osobama, protivljenje islamu i slično.

I čak ne bi postojao problem kad bi se radilo o samo tri glavna lika (Orban, Morawiecki i Meloni) jedne priče, ali radi se o više milijuna ljudi koji izlaze na izbore i većinski podržavaju ove junake vjerujući u njihove parole koje se uglavnom, pojednostavljeno svode na – vjeru, obitelj i domovinu.

Pritom, za Hrvatsku je posebno zanimljivo što graniči s dvjema od ovih triju država i što su i Orban i Meloni izgovorili izjave koje su, u najmanju ruku, uvredljive za nas jer se tiču teritorijalnih pretenzija na Hrvatsku. A u takvim se izjavama, u podtekstu ili između redaka, otkriva i militantni, osvajački karakter ovih junaka. Taj dio hrvatske perspektive je zanimljiv, ali još uvijek, nadajmo se, posve nerealan. No za mnogo toga smo kroz povijest smatrali da je nemoguće i nerealno pa ipak se dogodilo.

Kritična masa je ključna sintagma o kojoj treba voditi računa. A što je i kakva je kritična masa? To je onih više milijuna ljudi koji izlaze na izbore i biraju. Oni imaju povjerenje u obećanja da rješenje svih problema s kojima se pojedinačno u životima susreću leži u (katoličkoj) vjeri, (nacionalno čistoj) domovini i (heteroseksualnoj) obitelji.

Kako je moguće da u Europi, koja je prije samo sedamdesetak godina plivala u krvi Drugog svjetskog rata, ponovo raste fašizam i ponovo se, bez imalo srama i zadrške, koriste parole, simboli i obećanja koja su posijala toliko smrti u ne tako davnoj prošlosti? Jesu li građani Europe zaboravili lekcije ili ih nisu ni učili? Analogije i paralele mogu se povući na gotovo svakom slovu krajnjih desnih stranaka čija popularnost raste do mjere da, eto, pobjeđuju na izborima.

Nezrelo je, ali ipak ljudski, vjerovati u brza i laka rješenja ekonomskih problema s kojima se u većoj ili manjoj mjeri svi susreću. Nezrelo je, ali ipak ljudski, ići linijom manjeg otpora i vjerovati da će netko drugi, a ne mi sami, odgovoriti na egzistencijalna filozofska pitanja s kojima se susreće postmoderni zapadni svijet i koja ga čine depresivnim, besciljnim, bezidejnim. Ljudski je tragati za novom čvrstom strukturom u vremenu poljuljanih društvenih vrijednosti, ali nezrelo je graditi tu strukturu na mržnji, prijetnjama, zabranama, isključivanjima…

Pa ipak, to se Europi događa. Sasvim lako prolaze ideje o tome da ćemo riješiti naše ekonomske probleme ako zabranimo dolazak migranata i ako im ne pružimo nikakav oblik pomoći, da će zaposlenost i plaće europskih građana biti veće ako ne dopustimo boravak i rad onima koji nisu izvorno europskog porijekla.

Olako prolaze ideje da će sve obitelji živjeti sretno i u blagostanju ako u svakoj postelji spavaju otac i majka, a ne naprosto dvoje ljudi koji se vole.

Granice država ponovo postaju bitne iako su u ujedinjenoj Europi omogućile lakše povezivanje, jednostavniju razmjenu, međusobna upoznavanja. Granice postaju i simboli prijetnji o osvajanju iako su načelno svi europski građani posvuda dobro došli, kao studenti, kao turisti, kao ljudi.

Vjera se postavlja kao temelj vrijednosti, ali ne onaj dio koji je čini suosjećajnom i bliskom modernom čovjeku, nego oni njeni dijelovi koji arhaično pozivaju na zabrane i kazne.

Nije dobro stanje. Pomalo nalikuje karcinomu koji metastazira, uzroke mu je teško jednoznačno odrediti, a ni pronalazak lijeka nije jednostavan. No preventiva bi mogla biti jednostavna – učenje na povijesnim greškama, građanski obrazovano društvo koje je kritično prema naopakim bajkama, empatija prema drugom čovjeku ma tko on bio koja se razvija od najranije dobi…

A traganje za lijekom protiv ekstremnih desnih stremljenja odgovornost je europske ljevice. Naime, temeljne svjetonazorske razlike između ljevice i desnice gotovo svima su jasne, ali razlike u ekonomskim politikama postaju slabo vidljive jer ekstremna je desnica svojom retorikom mudro zašla u obećavanje većih socijalnih izdvajanja i značajnije financijske pomoći građanima. Pritom su ta izdvajanja namijenjena samo za ”pravovjerne”, ali očito obećanja dobro prolaze i kod drugih.

I zato se europska ljevica, o zaštiti ljudskih prava i uvećanju socijalne pomoći osiromašenim građanima, mora početi bitno aktivnije baviti ekonomijom i pronalaženjem drugačijeg, pravednijeg, boljeg ekonomskog uređenja koje će europskim građanima biti prihvatljivo i koje će im, umjesto bajki i umjesto socijalne pomoći, ponuditi zbilja kvalitetniju stvarnost. Eksperimentalne faze do sad su, nažalost, bile slabo uspješne, ali ne treba odustati.

Mnogi su se europski ”tektonski poremećaji” događali zbog lošeg ekonomskog stanja i velikih ekonomskih kriza. No izlazi u kojima je čovjek čovjeku postajao vuk, nisu Europi donosili ništa dobro. To su povijesne lekcije koje treba učiti i pamtiti.

Izlaz iz ove ekonomske krize i krize društvenih vrijednosti u kojima se nalazi zapadni svijet bolje bi bilo tražiti na posve drugim vratima, onima iza kojih je čovjek čovjeku Čovjek, a ne krvožedna prijetnja.

Panonski gusar Viktor Orbán

24. svibnja 2022. / / 0 Comments

Da baba ima onu stvar, zvala bi se dida! Tako bi mogao glasiti službeni odgovor Viktoru Orbánu na glupost koju je izjavio prije nekoliko dana.

Niti je Mađarskoj more oteto niti je Mađarska imala more, osim možda ono panonsko more, prije više milijuna godina.

Jasno je svima da Orbánovu izjavu treba sagledavati u kontekstu novog paketa sankcija kojima države Europske unije kažnjavaju Rusiju zbog rata u Ukrajini. Ali Orbánu ovo nije prvi ispad u životu na ovu temu.

I baš je zanimljivo da se na ovakav način izrazio jedan od najkonzervativnijih europskih političara, državnik čije su izjave nerijetko odraz sramotnih ksenofobnih stavova, tip koji je simpatičan jedino krajnjoj desnici.

Zabrinjavajuće je stoga da na svoju teritorijalnu pretenziju nije dobio adekvatan odgovor našeg državnog vrha. Ministarstvo vanjskih poslova tek je šturo ”osudilo bilo kakve teritorijalne pretenzije” i pozvalo na čašicu razgovora mađarskog veleposlanika u Hrvatskoj.

A premijer Plenković – nije ni pisnuo. Vjerojatno zato što se mađarski apetiti uglavnom tiču Rijeke, a ovaj grad i nije nešto za što bi se Plenković posebno borio i zalagao da do frke zbilja dođe.

Nažalost, nije ovo Orbánu prvi put da otvoreno vapi za hrvatskim teritorijem. Sjećamo se karte ”povijesne Mađarske” pred kojom se odvijao sastanak u njegovoj stranci. Ta karta obuhvaća i Rijeku i Dalmaciju i ogroman dio hrvatskog teritorija.

Nažalost, nije ovo ni prvi put da je Plenković odšutio na mađarske provokacije. Zapravo, još nikada kolegi Orbánu nije proturječio, a kamoli mu rekao što ga ide, bez rukavica, jasno i nedvosmisleno.

I još jedan nažalost – nije ovo ni prvi put da Rijeka zapinje za oko novopečenim potencijalnim osvajačima koji se pozivaju na razna razdoblja prošlosti i kojima neke stare karte podijeljenog grada stvaraju zazubice i mame osmijeh na lice.

Prije nekoliko godina, kad smo otvarali izložbu ”D’Annunzijeva mučenica” i u njoj prikazali šesnaestomjesečnu napornu vladavinu talijanskog začetnika fašizma D’Annunzija u Rijeci, nekolicina talijanskih državljana izvjesila je talijansku zastavu na ogradu našeg muzeja, jasno poručujući kome bi ”vratili” naš grad.

Iste godine službeni Trst je postavio je spomenik D’Annunziju i za otvorenje izabrao vrlo specifičan datum – 12. rujna – točan dan u kojem je D’Annunzio 1919. godine umarširao u Rijeku i započeo svoju mučnu destrukciju grada. Simbolika poruke koja nam je ovime upućena iz Trsta posve je jasna!

Apelirao sam tada na Ministarstvo vanjskih poslova jer na ove provokacije treba reagirati odmah i glasno, no Ministarstvo je odšutjelo.

A iste te 2019. godine je predsjednik Europskog parlamenta, talijanski demokršćanski političar Antonio Tajani, na obilježavanju Dana sjećanja u Basovizzi kraj Trsta uzvikivao: ”Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!”

Reagirao je tada Tonino Picula i posebno apostrofirao da je problem što to ne dolazi od nekog desničarskog populista s političke margine nego je riječ o prvom čovjeku Europskog parlamenta koji pripada mainstreamu europske politike, i to Europske pučke stranke.

Pametnome dosta. Radikalizam postaje mainstream.

I tako, mic po mic, sve glasniji postaju oni koji bi nas svojatali i osvajali, a sve tiši postaju oni koji bi trebali demonstrirati otpor takvim idejama.

Pridodajem ovoj priči i poruke što ih Rijeci nerijetko upućuju mnogi koji istovremeno šute na ove teritorijalne pretenzije iz stranih pera, usta i performansa. To su pogrdne poruke stanovnika naše zemlje o Rijeci kao gradu ”u kojem se vlast nije mijenjala od ’45.”, o ”crvenoj krpi”, o mjestu koje nema dovoljno izražen nacionalni ponos i sl.

Ispada da bi se dio domaćih rado Rijeke odrekli, a dio stranaca rado bi Rijeku prisvojili ili osvojili. Srećom, ovaj grad nekako ostaje imun i na jedne i na druge.

Rijeka živi svoj život, svjesna koliko je poželjna i svjesna koliko je prkosna. I dobar je osjećaj biti građanin takvog grada.

Zvijezda petokraka i kaznena prijava

27. siječnja 2022. / / 0 Comments

Doznajem prije nekoliko dana iz medija da je odbačena kaznena prijava koju je protiv umjetnika Nemanje Cvijanovića i mene podigao još 2020. godine Dražen Keleminec, odnosno njegova Autohtona hrvatska stranka prava i to zbog postavljanja umjetničke instalacije – zvijezde petokrake na Riječki neboder.

Ta je zvijezda postavljena 20. rujna 2020., na dan na koji je 1943. Izvršni odbor ZAVNOH-a (Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske), kojim je predsjedao Vladimir Nazor, donio odluku o povratku Rijeke (i ne samo Rijeke) matici zemlji – Hrvatskoj.

Pod tom zvijezdom vodila se i bitka za Rijeku u kojoj je poginulo 2.800 partizana pa ona, kao umjetnička instalacija, s 2.800 crvenih stakalca podsjeća na te žrtve.

No Keleminec i njegova ekipa toliko su bili revoltirani i bijesni te 2020. da su, nakon sramotnog marširanja riječkim Korzom, uložili ekstra napor i podigli kaznenu prijavu zbog umjetničke instalacije.

Nepoznavanje povijesti i nerazumijevanje povijesnih zbivanja, rijetko kad je bezopasno. Pogotovo ako su oni kojima povijest nije jasna ujedno i agresivni ili, u najmanju ruku, vrlo ambiciozni u namjerama da utječu na sadašnjost.

Keleminec možda jest ambiciozan i agresivan, ali u Rijeci smo zasad još uvijek imuni na takve kao on.

Spomenuta kaznena prijava odbačena je uz obrazloženje da autor umjetničke instalacije ne potiče na nasilje i mržnju prema određenoj skupini ljudi, a da ja, kao drugoprijavljeni, nisam ni sudjelovao u procesu odlučivanja o postavljanju zvijezde na Riječki neboder.

I tako je epizoda ”Keleminec stvara nemire u Rijeci” – završila. Jer Keleminec ni ne može uznemiriti Rijeku.

No ova je aktualna situacija ujedno i prilika da se još jednom podsjetimo na simboliku zvijezde petokrake.

Oslobodilačka antifašistička zvijezda je zvijezda pod kojom je Rijeka 1943. ponovo postala hrvatski grad. To je zvijezda koja simbolizira polaznu kategoriju važećeg hrvatskog Ustava koji kaže da je ova Hrvatska u kojoj danas živimo nastala na temeljima antifašizma, u odlukama ZAVNOH-a, nasuprot proglašenju NDH.

Postoje, naravno, slučajevi, ne samo u Hrvatskoj, nego i u drugim europskim zemljama u kojima se, na valu neofašizma, povremeno pokušava zabraniti ikakvo isticanje zvijezde petokrake. Oni koji to čine pozivaju se na simboliku totalitarnih komunističkih režima koji su zvijezdu petokraku imali u svojoj simbolici.

No njeno značenje nipošto nije tako jednostrano.

Možda je najpoznatiji slučaj mađarskog političara Attile Vajnaija koji je daleke 2003. u središtu Budimpešte na jednom političkom skupu na reveru nosio zvijezdu. Mađarski ga je sud zbog toga kaznio, ali Vajnai se žalio Europskom sudu za ljudska prava i presuda tog suda zapravo je izuzetno bitna jer u određenom smislu veže ruke svima onima koji pokušavaju izjednačiti antifašističku zvijezdu petokraku i fašističke kukaste križeve.

Naime, u slučaju Attile Vajnaija Europski je sud za ljudska prava zaključio da nošenje crvene zvijezde u javnosti nije propagiranje totalitarne ideologije već simbol zakonitog ljevičarskog pokreta.

Odnosno Sud je kazao da se ovaj simbol ne može promatrati kao nešto što predstavlja isključivo komunističku totalitarnu vladavinu, već zvijezda još uvijek simbolizira i međunarodni radnički pokret, borbu za pravednije društvo, kao i neke zakonske političke stranke aktivne u različitim državama članicama EU-a.

U tom kontekstu ograničavanje upotrebe crvene zvijezde u javnom životu predstavljalo bi ugrožavanje slobode izražavanja.

Nasuprot zvijezdi, koja kao simbol u sebi nosi mnoga značenja uključivo i ono antifašističko, stoji nacistički kukasti križ, svastika koja se nakon Drugog svjetskog rata u zapadnoj civilizaciji realno povezuje samo s onim što je u tom ratu činila i s onim što pretendira činiti u neofašističkim pokretima koji su realitet suvremenog doba.

Zato zvijezda i kukasti križ nisu i nikada neće biti isto.

Pod antifašističkom zvijezdom su, nakon kapitulacije fašističke Italije, Hrvatskoj vraćeni Rijeka, Istra, Zadar, mnogi naši otoci, dijelovi Gorskog kotara i Dalmacije – krajevi koje je fašističkoj Italiji bila poklonila ustaška vlast Nezavisne Države Hrvatske, kvislinške tvorevine koja je djelovala pod nacističkim kukastim križem.

Upravo zato je kukasti križ u mnogim zemljama izričito zabranjen, a, primjerice, njemački zakoni po tom su pitanju izuzetno strogi. To je i razumljivo.

Za Nijemce su nakon Drugog svjetskog rata prošla desetljeća kolektivnog srama i uspostavljanje zdrave nacije koja će sprati sa sebe ljagu zbog svega što se u ime jedne sulude ideologije događalo diljem Europe i šire. Krv, stradanja, ubijanja za čistu rasu, za sustav vrijednosti kakav bismo i dan danas trebali osuđivati, a ne s njime koketirati.

Najtužnije što se Hrvatskoj u novijoj povijesti dogodilo jesu dvije činjenice.

Prva je ta da je u Domovinskom ratu bila napadnuta od strane JNA koja je tada još uvijek nosila oznaku crvene zvijezde naslijeđene iz davnog ponosnog doba antifašizma iako s vrijednostima antifašizma vođe te vojske više nisu imali ništa zajedničko.

I druga tužna činjenica je ta da je u obrambeni rat Hrvatska krenula koristeći simbole i nazivlje koje je povukla iz sramotnog razdoblja svoje povijesti – iz NDH. Nakon oslobođenja zemlje i završetka Domovinskog rata – upravo su simboli temeljno pobrkali lončiće.

No povijest baš zato treba poznavati i razumjeti. Da je bilo više mudrosti, mlada Hrvatska ne bi gradila početke svoje samostalnosti na simbolici i jeziku nekadašnje NDH.

Dapače, da je bilo više mudrosti, mlada bi Hrvatska na putu prema slobodnoj zapadnoj Europi ponosno nosila antifašizam u simbolici i u jeziku, ističući time kako još od kraja Drugog svjetskog rata pripada pobjednicima, onima koji su gradili suvremenu Europu.

Da je bilo te mudrosti, nikakvom Kelemincu danas ne bi palo na pamet podizati kaznenu prijavu za isticanje antifašističkog simbola partizanske borbe, pobjede i oslobođenja Hrvatske.

© 2026 Vojko Obersnel

Theme by Anders Noren — Up ↑