Prošlo je 15 godina od smrti Ivice Račana, prvog vođe socijaldemokracije u našoj zemlji i prvog predsjednika SDP-a. Ovih dana održava se i komemorativni skup u sjećanje na njega i tom ću skupu prisustvovati.
Vrijeme prolazi brzo i u tom prolasku mnoge ljude zaboravljamo ili ih se prisjećamo samo uz obljetnice, nakratko, kurtoazno, gotovo više po zadatku nego po srcu. A ne bi trebalo biti tako jer neki su ljudi našu prošlost obilježili snažnije no što se u prvi mah čini. I kako vrijeme odmiče, tako njihova uloga i značaj postaju sve jasniji.
Ivica Račan jedan je od takvih ljudi. Možda je ponajmanje bitno govoriti o njemu samo u kontekstu SDP-a, iako je taj kontekst nezaobilazan i SDP mu mnogo duguje. Možda je puno važnije govoriti o njemu u kontekstu vrijednosti koje je zastupao i kojih se nikada nije odricao, ni pod koju cijenu.
Bio je ozbiljan, rijetko se šalio, ali bilo je ozbiljno i vrijeme u kojem je djelovao. Njegova je odgovornost bila velika, a ideali postojani. Danas nema mnogo takvih ljudi u politici. Čak bih se usudio reći da danas gotovo više uopće nema takvih.
Vrijeme Ivice Račana bilo je vrijeme depolitizacije institucija, demokratizacije društva u kojem smo dotad živjeli, izgradnje civilnog sektora, ustanovljavanja novih oblika solidarnosti.
To je bilo vrijeme u kojem se manje razmišljalo o vlastitoj promociji, a puno više o pozicioniranju zajednice, u ovom konkretnom slučaju – stranke – koja je okupljala istomišljenike, članove koji su socijaldemokraciju smatrali idealom za čije ostvarenje vrijedi ulagati veliku energiju.
I, na neki način, isti idealistički pristup, samo s drugačijim vrijednostima u fokusu, osjećao se i na ”suprotnoj” strani političkog spektra – tradicionalnoj, konzervativnoj.
To je vrijeme, možda upravo zahvaljujući idealima, bilo obilježeno s puno više poštovanja i uvažavanja, vrijeme finijih riječi, dostojanstvenije u diskursu.
Otvorenost, solidarnost, jednakost šansi – to su bile neke od vrijednosti za koje smo željeli da se duboko ukorijene u mladu zemlju koja je stvorena.
Europi orijentiran prostor slobode, pravedno društvo, građanska svijest – to su bili ideali kojima smo težili i u koje je Ivica Račan čvrsto vjerovao i nikada ih se nije odricao.
Danas je malo drugačije vrijeme. U određenom smislu – manje zahtjevno. No gledano iz drugog kuta – čak i zahtjevnije i kompliciranije od devedesetih i dvijetisućitih.
Politika je postala – politička scena – i na toj sceni igraju se predstave koje sve rjeđe nose ikakve bitne poruke, a sve češće služe tek samopromociji glavnih i sporednih glumaca.
Društvene mreže su kulise, didaskalije, a nerijetko i glavna mjesta radnje, dok su mediji postali tek plakati kojima se ove predstave promoviraju.
Utoliko je današnje vrijeme, za razliku od Račanovog doba, jednostavnije i lakše za sve koji politiku shvaćaju kao laku društvenu igru.
Za one rijetke koji još uvijek vjeruju da politike mogu mijenjati društva i svijet, ovo je doba nalik na sumrak sagu.
Za izgovorenu ili ispisanu riječ više nije potrebno snositi odgovornost, današnji stav o bilo čemu već sutra može biti posve promijenjen bez posljedica. Dosljednost ima najmanju cijenu.
Je li to smjena generacija ili je to prirodno stanje kojem svjedočimo na zalasku postmodernog doba – teško mi je reći. Nisam ni filozof ni sociolog.
Ovu mijenu osjećam i pratim bivajući istovremeno i uronjen u nju i svjestan njenih mana.
Periodično, uglavnom ovako obljetnički – kad me sjećanja ponesu u dvadesetak ili tridesetak godina daleku prošlost – shvatim koliko se ova mijena brzo dogodila i koliko je nismo bili ni svjesni.
Na tragu sjećanja na Ivicu Račana i vrijeme u kojem smo gradili socijaldemokraciju, moderno društvo, otvoreno i slobodno, na tom tragu bismo danas mogli prepoznati stranputice u koje nerijetko skrećemo.
Odgovorna politika jasnih stavova, pristojne riječi i dosljednost sve bi to ponovo mogli biti načini djelovanja. Solidarno društvo koje brine o svakom svom članu, a posebno o najosjetljivijim skupinama, to bi mogli ponovo biti ideali kojima težimo.
Međusobna povezanost u korist cjelokupne zajednice u kojoj živimo, zemlja jednakih šansi za sve, demokracija u kojoj građanski obrazovano društvo bira najkvalitetniji način života – to bi mogli biti ciljevi do kojih želimo stići.
Takvom pristupu politici učili su nas ljudi starog kova, i to na obje strane političkog spektra. Neki od nas dovoljno smo stari da se toga sjećamo. I dovoljno smo stari da za tim vremenima žalimo.
Ovo nije nekrolog Ivici Račanu, ovo je samo sjećanje na njegovo doba. A ako to sjećanje novim generacijama zvuči kao rekvijem, onda je stranputica utabanija no što se čini.
Više bih volio da ovo sjećanje bude poziv na buđenje i stimulans za sve one koji politiku vide kao pristojnu djelatnost, altruistično sredstvo kojim je moguće mijenjati svijet na bolje, činiti svijet sretnim mjestom za sve.
