Mađarska, Poljska i Italija tri su velike europske zemlje čiji građani su se na izborima većinski opredijelili za desne stranke i konzervativnu politiku.
Viktor Orban, Mateusz Morawiecki i Giorgia Meloni političari su koji na valu ekonomske krize nude s jedne strane pojednostavljena objašnjenja o uzrocima krize, a onda i jednostavna rješenja u koja, očito, građani ovih zemalja spremno vjeruju.
I to čak ne bi bilo tako neobično opasno da se ne radi o ”naopakim bajkama” u kojima su često ”drugi i drugačiji” glavni negativci, ”nacionalno čista država” jedan od glavnih ciljeva, a ”junacima” je dolazak do cilja ispunjen preprekama čije savladavanje uključuje, primjerice, zabranu abortusa, zabranu ulaska migranata u zemlju, obračun s LGBTQ osobama, protivljenje islamu i slično.
I čak ne bi postojao problem kad bi se radilo o samo tri glavna lika (Orban, Morawiecki i Meloni) jedne priče, ali radi se o više milijuna ljudi koji izlaze na izbore i većinski podržavaju ove junake vjerujući u njihove parole koje se uglavnom, pojednostavljeno svode na – vjeru, obitelj i domovinu.
Pritom, za Hrvatsku je posebno zanimljivo što graniči s dvjema od ovih triju država i što su i Orban i Meloni izgovorili izjave koje su, u najmanju ruku, uvredljive za nas jer se tiču teritorijalnih pretenzija na Hrvatsku. A u takvim se izjavama, u podtekstu ili između redaka, otkriva i militantni, osvajački karakter ovih junaka. Taj dio hrvatske perspektive je zanimljiv, ali još uvijek, nadajmo se, posve nerealan. No za mnogo toga smo kroz povijest smatrali da je nemoguće i nerealno pa ipak se dogodilo.
Kritična masa je ključna sintagma o kojoj treba voditi računa. A što je i kakva je kritična masa? To je onih više milijuna ljudi koji izlaze na izbore i biraju. Oni imaju povjerenje u obećanja da rješenje svih problema s kojima se pojedinačno u životima susreću leži u (katoličkoj) vjeri, (nacionalno čistoj) domovini i (heteroseksualnoj) obitelji.
Kako je moguće da u Europi, koja je prije samo sedamdesetak godina plivala u krvi Drugog svjetskog rata, ponovo raste fašizam i ponovo se, bez imalo srama i zadrške, koriste parole, simboli i obećanja koja su posijala toliko smrti u ne tako davnoj prošlosti? Jesu li građani Europe zaboravili lekcije ili ih nisu ni učili? Analogije i paralele mogu se povući na gotovo svakom slovu krajnjih desnih stranaka čija popularnost raste do mjere da, eto, pobjeđuju na izborima.
Nezrelo je, ali ipak ljudski, vjerovati u brza i laka rješenja ekonomskih problema s kojima se u većoj ili manjoj mjeri svi susreću. Nezrelo je, ali ipak ljudski, ići linijom manjeg otpora i vjerovati da će netko drugi, a ne mi sami, odgovoriti na egzistencijalna filozofska pitanja s kojima se susreće postmoderni zapadni svijet i koja ga čine depresivnim, besciljnim, bezidejnim. Ljudski je tragati za novom čvrstom strukturom u vremenu poljuljanih društvenih vrijednosti, ali nezrelo je graditi tu strukturu na mržnji, prijetnjama, zabranama, isključivanjima…
Pa ipak, to se Europi događa. Sasvim lako prolaze ideje o tome da ćemo riješiti naše ekonomske probleme ako zabranimo dolazak migranata i ako im ne pružimo nikakav oblik pomoći, da će zaposlenost i plaće europskih građana biti veće ako ne dopustimo boravak i rad onima koji nisu izvorno europskog porijekla.
Olako prolaze ideje da će sve obitelji živjeti sretno i u blagostanju ako u svakoj postelji spavaju otac i majka, a ne naprosto dvoje ljudi koji se vole.
Granice država ponovo postaju bitne iako su u ujedinjenoj Europi omogućile lakše povezivanje, jednostavniju razmjenu, međusobna upoznavanja. Granice postaju i simboli prijetnji o osvajanju iako su načelno svi europski građani posvuda dobro došli, kao studenti, kao turisti, kao ljudi.
Vjera se postavlja kao temelj vrijednosti, ali ne onaj dio koji je čini suosjećajnom i bliskom modernom čovjeku, nego oni njeni dijelovi koji arhaično pozivaju na zabrane i kazne.
Nije dobro stanje. Pomalo nalikuje karcinomu koji metastazira, uzroke mu je teško jednoznačno odrediti, a ni pronalazak lijeka nije jednostavan. No preventiva bi mogla biti jednostavna – učenje na povijesnim greškama, građanski obrazovano društvo koje je kritično prema naopakim bajkama, empatija prema drugom čovjeku ma tko on bio koja se razvija od najranije dobi…
A traganje za lijekom protiv ekstremnih desnih stremljenja odgovornost je europske ljevice. Naime, temeljne svjetonazorske razlike između ljevice i desnice gotovo svima su jasne, ali razlike u ekonomskim politikama postaju slabo vidljive jer ekstremna je desnica svojom retorikom mudro zašla u obećavanje većih socijalnih izdvajanja i značajnije financijske pomoći građanima. Pritom su ta izdvajanja namijenjena samo za ”pravovjerne”, ali očito obećanja dobro prolaze i kod drugih.
I zato se europska ljevica, o zaštiti ljudskih prava i uvećanju socijalne pomoći osiromašenim građanima, mora početi bitno aktivnije baviti ekonomijom i pronalaženjem drugačijeg, pravednijeg, boljeg ekonomskog uređenja koje će europskim građanima biti prihvatljivo i koje će im, umjesto bajki i umjesto socijalne pomoći, ponuditi zbilja kvalitetniju stvarnost. Eksperimentalne faze do sad su, nažalost, bile slabo uspješne, ali ne treba odustati.
Mnogi su se europski ”tektonski poremećaji” događali zbog lošeg ekonomskog stanja i velikih ekonomskih kriza. No izlazi u kojima je čovjek čovjeku postajao vuk, nisu Europi donosili ništa dobro. To su povijesne lekcije koje treba učiti i pamtiti.
Izlaz iz ove ekonomske krize i krize društvenih vrijednosti u kojima se nalazi zapadni svijet bolje bi bilo tražiti na posve drugim vratima, onima iza kojih je čovjek čovjeku Čovjek, a ne krvožedna prijetnja.